Kina (3) SEČUAN – Glavni grad Chengdu

U vozu

Posle četvorodnevnog  razgledanja drevnog  Sijana, evo nas ponovo u vozu na putu za jug  u najveću provinciju Kine – Sečuan. Kažu da ima preko  120 miliona stanovnika.

Udobnim kušet kolima, do glavnog grada Čengdu-a, udaljenog  850 km od Xiana, išli smo oko 20 sati.  Oko nas u kupeu se opet skupilo puno radoznalih  Kineza. Gledaju nas, smeškaju se i zapitkuju. Inženjer Tong, rodom iz Chengdu-a govori dobro engleski i prevodi.  U horu su nam preporučili hotel Binjiang kao solidan i jeftin i na lepom mestu. I zaista nisu nas prevarili. Beležimo još neka imena restorana, naziva jela čuvene sečuanske kuhinje i upozorenje “Pu-č-haj-djo” što znači – ne volim ljuto, i kažu čuvajte se u ovom gradu sve je  užasno ljuto. Džepovi su nam već puni ceduljica sa raznim kineskim rečenicama. Kasnije se ispostavilo da je to bilo vrlo korisno.

Jedna dama pevuši melodiju koja se emituje preko ozvučenja. Molimo je da nam napiše ime te pesme da bi je kupili jer nam se mnogo dopada. Nastaje trka po vagonu, konsultacije, diskusije i najzad dobijamo ceduljicu sa imenima dve pesme.

Cengdu

Kina, Chengdu ulica

Secuan, Chengdu ulica

U Čengdu stižemo oko 12 h. Ispred željezničke stanice ogroman trg, kao dva fudbalska igrališta. Uz pomoc ceduljica dobijenih u vozu tražimo trolejbus koji ide do našeg hotela.
Reka ljudi na sve strane. Vreva,  gužva, trgovine, restorani a naročito čajdžinice daju pečat ovom   gradu. Prava južnjačka atmosfera za razliku od hladne severne prestonice. Široki bulevari oivičeni visokim drvoredom platana, nisu mnogo zakrčeni vozilima jer privatnih automobila ima vrlo malo, ali biciklističke staze široke kao i ulica pune su vozača u 7-8 kolona, koji voze pojedinačno, udvoje, utroje /dete napred žena pozadi/, sa prilkolicama i raznim teretom. Medju njima krstare rikše – tricikli sa zadnjim sedištem za dvoje i lepršavom nastrešnicom u raznim bojama, kao laki fijaker.

Čengdu,   glavni   grad provincije Sečuan,  pominje se još u osmom veku pre NE. Sa oko pet miliona stanovnika važan je kulturni i univerzitetski centar Kine i jedan je od najgušće naseljenih    gradova u Kini.

U glavnoj ulici Renmin, nedaleko od grand hotela Jinjiang svaki dan predveče, na širokim trotoarima, umetnici i galeristi otvaraju pola kilometra dugu prodajnu izložbu slika i kaligrafije na papiru, svili i platnu. štandovi na vitkim bambusovim stubovima sa bezbroj raznobojnih eksponata, osvetljeni specijalnim karbidnim svetiljkama prave izuzetnu atmosferu. slikari sede, puše i pijuckaju čaj a njihove mlade i lepuškaste asistentkinje vešto i simpatično nude mušterijama slike, A cene bagatelne: jedan akvarel na primer, motiv sa Tibeta, nudi se za 35 yuana.

Večeramo u jednom od preporučenih restorančića na obali reke Jin. Raznobojni stočići sa foteljicama od pruća, u zelenilu duž obale ukrašene lampionima, smešteni su iznad same vode. Kelnerica, mlada studentkinja  engleskog  jezika iz Šangaja, ovde na tromesečnom stažu uvežbava  jezik sa stranim   gostima i uzgred nešto zaradi.

Kina, Chengdu  ulica krojaca

Secuan, Chengdu ulica krojaca

Sutradan, idemo u zoološki vrt jer jedva čekamo da vidimo pravog  živog  pandu. Nažalost bilo ih je samo dva i oba su spavali u kućici pa su i Kinezi izlazili razočarani.

Chengdu je toliko atraktivan i živahan da čoveka osvaja ne toliko svojim znamenitostima i spomenicima koliko atmosferom koja u njemu vlada. Stalno smo u pokretu sa kartom u rukama ali zbog  usputne priče sa Kinezima i nepredvidivih susreta ne uspevamo uvek da vidimo planirano.

Cajdzinica

Nedaleko od centra,  Renmin   gong Yuan (Narodni park) sa velikim jezerom i starinskim brodićima u tradicionalnom stilu zmajeva.   Gomile Kineza- turista tiskaju se na ulazu, ne možemo da udjemo  pa idemo na čaj. U narodnoj čajdžinici pokraj jezera, sa dekorom dvoslojnih tradicionalnih kineskih krovova iz 19 veka,  pili smo čaj od jasmina  u društvu  dva mlada Kineza koji su nas pozvali da sednemo za njihov sto. Jedan profesor engleskog  jezika a drugi turistički vodič. Prijateljski raspoloženi , skoro da su vrisnuli   kad su čuli da smo iz Jugoslavije. Dosta su čitali o našoj zemlji,   gledali naše filmove.  Kažu  da su Čajdžinice (Cha Dian) ovde postale prave narodne institucije. Tu se za pola yuana dobije šolja čaja u listićima, neprocedjeno, i vrele vode po želji, koju mlade servirke svremena na vreme donose u visokim bakarnim čajnicima i dolivaju. Ovo dolivanje može da potraje i ceo dan, uvek sipajući u isti čaj, koji kažu sve je lepši što se duže pije.

Ne može se reći da ova mesta nisu prijatna za sastajanje i opuštanje,   gde , većinom stariji ljudi, zavaljeni u udobnim foteljama od bambusovog  pruća, uz poludnevnu degustaciju svojeg zelenog  čaja, jednostavno, putujući kroz  prošlost, pričaju svoje priče mladjima u hiljadu puta ponovljenom ritualu.

Idući iz Renmin parka nailazimo na ulicu koja bi se mogla nazvati “krojačka”. Cela ulica, ukrašena sa obe strane šarenim nastrešnicama ispod kojih su  smeštene šivaće mašine, liči na jednu veliku krojačku radionicu.Šiju od donešenog  materijala odmah dok mušterija čeka i to za bagatelnu cenu. Jeanette daje jednu bluzu koju je juče kupila da joj skrate rukave.Žena odseče rukave, porubi lepo i sa bluzom ode niz ulicu. Nama ništa ne reče.Ja za njom , kad tamo na jednom štandu pegleraj zajednički. Sve je trajalo 15 minuta i koštalo 2 yuana, što je tada bilo pola marke.

XINDU

Nastavili smo put do gradića XINDU, 19 km severno od Chengdu-a, i tamo celo pre podne razgledali veliki budistički manastir “Baoguang-Si”   gradjen u devetom veku  za vreme dinanstije Tang , obnovljen u 17.veku kada su na presto došli carevi Čing. Sastoji se od niza hramova, parkova, 13.to spratne pagode,  bambusove šume i restorana sa baštom za posetioce. To je najatraktivniji hram u regionu,   gde još živi dvadesetak budističkih sveštenika i   gde još uvek dolaze mnogobrojni hodočasnici, naročito sa Tibeta Za vreme Kulturne revolucije mnogi slični verski objekti su uništeni ali ovaj je poštedjen zahvaljujući srećnoj okolnosti što je bio pod patronatom Deng Xiaopinga, poreklom iz Sečuana.

Ručali smo u manastirskom restoranu,  izvrsno a jeftino. Pošto niko nezna engleski niti mi kineski, služimo se prostim , već uvežbanim lukavstvom: obilazimo stolove i posmatramo šta Kinezi jedu, pružamo papirić i olovku jednoj devojci koja upravo dobija neku ribu primamljivo pripremljenu. Ona nam nacrta znak  jela, sa tim idemo na blagajnu, platimo i na šanku kuhinje  dobijamo isto bez problema. Ipak, dosta nam pomaže i ono malo osnovnih kineskih reči koje već znamo.

Za naredni dan odabrali smo izlet u gradić Gvansian,. Medjutim naoblačilo se, ceo dan rominja kiša. Na povratku pred ulazom u   grad, naš autobus prljav i blatnjav , i sva ostala teretna vozila, prolaze obavezno kroz  automat za pranje tako da svi čisti ulaze u   grad.!

IZLET  U  LESHAN

Taici

Danas je petak, 28 Septembar. Odlazimo na dvodnevni izlet u   gradić LEŠAN, 175 km. jugo -zapadno od Chengdu-a. Rano ujutru, sa našim malim planinarskim rančevima na ledjima,  pešačimo jedan kilometar kroz parkić duž reke Jin do autobuske stanice. Usput, kao na ulicama Pekinga,  nailazimo na masu vežbača čuvene kineske    gimnastike “taidjičuan “. Jedva se probijamo kroz mnoštvo naroda. Uz lagane zvuke muzike koja se razleže celim parkom, ljudi vežbaju pojedinačno i u grupama sa štapovima, mačevima, sabljama ili samo   golim rukama. Vežbe izvode lagano, suptilnim pokretima, u nekom zanosu, opušteno ne primećujući prolaznike koji ih posmatraju. Sve to uz cvrkut ptica iz mnogobrojnih kaveza koji su tu jutros rano donešeni u jutarnju šetnju i okačeni po okolnom drveću. Pravo pozorište!! Zamalo da zakasnimo na autobus.

Put

aa

Minibusom sa dvadesetak putnika prolazimo seoska naselja, pijace, prodavnice , čajdžinice… Klasičnih kafana i restorana  nema.  Vozač često usporava zbog  radova na putu. Mnoštvo radnika u plavim odelima sa obaveznim slamenim šeširom na   glavi, nose istucani kamen, šoder ili zemlju u korpama na rukama ili u dve korpe, koje  na obramici vise skoro do zemlje. Pejzaž se smenjuje : čas ravnice – sitno  isparcelisane njivice za pirinač, soju, kukuruz,   gde seljak ore drvenom ralicom koju, reklo bi se sa naporom vuče  bivolica, ili pak  valovita brda sa  nepreglednim zasadima čaja  pa i visoke planine u daljini.Tu pred nama je jedna od najlepših planina Sečuana – EMEIŠAN, visoka 3099 m. veliko budističko svetilište,   gde hodočasnici masovno hrle da se poklone božanstvu Puxian. Uspon do vrha obično traje tri a silazak dva dana. Spavanje je obezbedjeno po manastirima kojih ima puno, nisu skupi ali ni baš mnogo komforni.

Oko 11h stižemo u Lešan. Odmah pokušavamo da kupimo karte za povratak ali mrka kapa. Niko živi nas ne razume  ni reč. Blagajnica   gleda belo, nešto nam   govori  na kineskom i samo se smeška .Šta sad ? Prilazimo jednoj ženi u čekaonici i pitamo je nešto na srpskom. Ona naravno  pogleda  nas začudjeno i kaže :”No speak English”, ali ustaje, zadovoljna što smo joj se obratili i pokušava da nam pomogne. Za nas je bitno da smo uspostavili kontakt pa lagano malo kineski, malo crtežima ili pantomimom,  uspevamo da joj objasnimo sta želimo. Ona prilazi šalteru preko reda, nešto priča, mi samo čujemo “Nansilafu”(Jugoslavija) i nama dovikuje “Er š kvaji”. To već znamo, (dva komada po deset), pružamo 20 Juana i zahvaljujemo za karte. Zaiđien, zaiđien (dovidjenja) kaže ona i odlazi. U međuvremenu jedna druga žena muva se  oko nas, pokazuje prospektete sa  slikama  nameštenih soba i cenom: 1o Juana po osobi. Verovatno nudi prenoćište. Podjemo za njom. Malo strepimo, gde li nas vodi? Uzanim uličicama provlačimo se kroz gomilu Kineza i jedva je sustižemo. Uskoro uvede nas u jedan solidan hotelčic i ode. Uzaludna je bila naša strepnja. I uopšte, osećamo se nekako bezbednim, jer nigde se ne susrećemo sa nasiljem ili bezakonjem. Život se odvija normalno i civilizovano.

LEŠAN

je   gradić na desnoj obali reke Min a na levoj, pored ušća reke Čing dižu se dva brda Lingi Wu, povezana visećim mostom, na kojima su u osmom veku izgradjeni kompleksi budističkih svetilišta u vidu utvrdjenja sa po desetak hramova, što predstavlja izuzetnu atrakciju za turiste. I kao najvažnije, zbog  čega se i dolazi u Lešan, na strmoj kamenoj padini brda Ling koja se spušta direktno u reku Min, isklesana je divovska statua Bude, visoka 70 metara sa pogledom na tri snažne reke koje mu teku i spajaju se tu pod nogama. To je najveća skulptura Bude na svetu, izradjena od kamena na otvorenom prostoru. Radili su je  od 713 do 803   godine. U to vreme verovalo se da će svetovna moć džinovske statue usporiti tok nabujalih reka, zaustaviti poplave i osigurati bezbedniju plovidbu brodova.

Turistički brodić sa pristaništa, krcat putnicima, uglavnom Kineza, vozi nas preko reke Min blizu velikog  Bude. Sa broda izgleda grandiozno.Dole na stopalu stoji mu jedno dvadesetak turista a na noktu velikog  prsta tri dečaka igraju karte. Sevaju blicevi, zvrje kamere i brodić ide dalje. Na obali brda  Wu izlazimo i uzanim stepenicama  penjemo se  kroz  živopisni park bambusa i lijana. Obilazimo utvrdjene manastire na jednom pa preko visećeg mosta prelazimo na drugo  brdo. Tamo se susrećemo sa starim hramovima izvanredne arhitekture u tradicionalnom kineskom stilu. Dan kratko traje pa ne možemo dugo  da razgledamo.  Strmim stepenicama spuštamo se prema reci. Kroz tunele, useke, serpentine izbismo pred noge divovske statue. Žanet se nekako pope na jedno stopalo ali za silazak morala su dva Kineza da pomognu. S druge strane statue penjemo se strmim cik-cak stepenicama urezanim u porozni kamen, kao uza zid, sve do   glave, odakle je pogled najlepši.

Povratak

Na pristaništu čekamo brodić da nas vrati na drugu obalu, ali jedan momak sa rikšom nudi da nas vozi naokolo preko mosta za 10 Juana. U šali nudimo pet, cenjkamo se radi vežbe   govora, a on pristaje. Sad nemamo kud, idemo sa njim. Kod mosta uzbrdica, jedva ide, ja sidjem, malo   guram a njegovi drugari iz suprotnog  smera nešto dobacuju i cela ulica se smeje!

Rano ujutru, opet minibusom vraćamo se za Čengdu. Promiču naselja puna ljudi. Naš vozač neprestano trubi ali oni se mnogo ne obaziru. Kolona biciklista nigde ne prestaje. Natovareni korpama sa strane i pozadi punim voća,  povrća i druge robe, žure na pijac. Pešaci takodje samo nešto vuku ili nose na obramici. Najčešće: čovek u širokoj beloj košulji sa velikim slamenim šeširom okačio na bambus obramici dve plitke široke korpe, koje vise na tri konopčića skoro do zemlje, pune banana, mandarina, kivija ili nekog  drugog  voća i samo se upreda žureći na pazar.

 

Tag:,   Text: Milan Tucakovic
Ostali clanci sa slicnim temama:

-> Kina (1): put za Peking
-> Kina (2): Preko Žute Reke, Xian